Žongliranje, loptica, trik i važnost ponavljanja.

Cijeli svemir je veliko igralište, a svi mi smo djeca najvećeg žonglera.

Loptice, svaka sa svojom svrhom, u raznim veličinama, bojama i oblicima su svuda oko nas. Kako bi si olakšali snalaženje u tom velikom svijetu potrebno ga je upoznati.  

Žongliranje je život, sva energija proizlazi iz njega.
Loptica će jednog dana biti izgubljena u prašini.
Savršeno izvođenje trika daleko. 

Ali život će uvijek biti uz osobu, i bitno je znati kako se odgovarajuće brinuti za njega.

Potrebni su mu trenutci mirovanja, loptica se s vremena na vrijeme mora spustiti u ruku kako bi već u sljedećem trenutku ponovo poletjela. Dakle, prihvati odmor kako bi mogao prihvatiti i zalet; na taj način loptica ima stalan let, a njen pad u blato ili prašinu će biti odgođen.

Žongliranje nema savijest, ono je samo produžetak žonglerovih ruku i misli. Može služiti za zabavljanje mase ili meditiranje. Dakle, namjera je ono što čini razliku.

Žongliranje je fleksibilno, ali ima svoje granice. Svaki napor izvan mogućnosti ga može razbiti ili izmoriti ruke koje su prekrute, pregrube. Dakle, ne iziskivati od tijela više nego može dati. Bitno je znati da će jednoga dana doći starost i da je ona blagoslov, a ne kletva.

Da bi se žongliranje elegantno odvijalo, neka svaki dijelić čini samo ono što je potrebno, ne trošeći uzaludno energiju. To će omogućiti trajno odvijanje aktivnosti bez umaranja. 

Loptica je žonglerova misao, njegova namjera.

Ona je ono što sjedinjuje snagu žongliranja s ciljem žongliranja.

Namjera mora biti kristalno jasna, izravna i uravnotežena.

Kad jedanput poleti, više se ne vraća, pa je bolje prekinuti proces odnosno djelovanje koje nije precizno i ispravano nego djelovati bilo kako tek da se djeluje samo zato što je snaga prisutna i napeta a cilj čeka. Ali bitno je ne skrivati namjeru ako je jedina stvar koja paralizira strah od činjenja greške.

Ako su poduzeti pravi pokreti, bitno je otvoriti ruku i osloboditi lopticu, poduzeti potrebne korake i suočiti se sa vlastitim izazovima. Čak i ako ne ostvari cilj, osoba će znati kako pravilno usmjeriti lopticu sljedeći put. Ako osoba ne riskira, najvjerovatnije nikada neće saznati koje promjene treba učiniti kako bi pravilno usmjerila lopticu sljedeći put.

Trik je ciljno kretanje loptice odnosno cilj, izazov kojem se teži.

On je izabran od žonglera.

Upravo tu leži ljepota žonglerskog putovanja: osoba se ne može opravdavati da je izazov bio pretežak, jer je ona izabrala izazov i ta ista osoba je odgovorna za njega. Ako se na cilj gleda s prevelikim strahom kao na neprijatelja, osoba čak može i ostvariti dobar rezultat ali vjerovatno neće uspjeti unaprijediti mnogo na sebi. Na isti način također može potrošiti cijeli život pokušavajući baciti više loptica u zrak i hvatati ih na različite načine što je također poprilično beskorisno.

Ista osoba u društvu s drugim ljudima će se žaliti da ne radi ništa posebno zanimljivo. Iz tog razloga se treba odabrati cilj, dati najbolje u pokušaju da ga se ostvari, gledati ga s poštovanjem i dostojanstvom; osoba treba poznavati njegov značaj i svrhu, koliko truda on zahtjeva, koliko treninga i intuicije. Kada osoba gleda cilj, trebala bi se koncentrirati ne samo na njega nego na sve što se događa oko nje.

Loptica je u zraku zajedno s vjetrom, oblakom, granom, pticom i vlastitom inercijom.

Cilj postoji samo ukoliko je osoba sposobna sanjati ili dosegnuti ga.

Ono što opravdava postojanje cilja je želja, ili bi on bio nešto mrtvo, predaleko, nedosanjani san. Dakle, jednako kao što čovjekova misao traži cilj, cilj također traži čovjekovu misao, vjerovatno to daje životu svrhu. Cilj prestaje biti samo ideja i pretvara se u centar žonglerovog svijeta koji nije sužen na jednu točku nego je sveobuhvatan u ljubavi i dobrohotnosti prema velikom igralištu. 

Važnost ponavljanja iste stvari
Djelovanje je misao koja se ostvarila. Male geste nas otkrivaju, dakle moramo napraviti sve savršeno, misiti na detalje, naučiti tehniku tako da postane intuitivna. Intuicija nema ništa s rutinom, već prvenstveno stanjem duha koji leži iza tehnike. Dakle, nakon mnogo vježbanja, osoba ne misli više na sve potrebne pokrete: oni postanu dijelom samog postojanja.

Da bi se to dogodilo, osoba mora trenirati i ponavljati i onda još malo trenirati i ponavljati..

Ne uvježbanom promatraču čini se da kovač koji obrađuje čelik uvijek iznova ponavlja iste udarce čekićem. Oni koji poznaju važnost treninga također znaju da je svaki put, prilikom dizanja i spuštanja čekića, intezitet udarca drugačiji. Ruka ponavlja isti pokret, ali kako prilazi željezu zna dali ga treba taknuti žešće ili nježnije.

Uzmimo za primjer vjetrenjaču. Tko god je vidio njena krila samo jedanput najčešće zamišlja da se uvijek vrti istom brzinom, uvijek ponavljajući isti pokret. Ali oni koji su upoznati s radom vjetrenjače znaju da je uvjetovana vjetrom i da mijenja smjer i brzinu kad god je potrebno.

Ruka kovača je trenirana nakon ponavljanja geste kovanja tisuću puta. Vjetrenjačina krila se mogu kretati brzo tek nakon što su mnogi zapusi vjetra ispolirali njenu mehaniku.

Žongler prihvaća činjenicu da će loptica mnogo puta pasti na zemlju zato što zna da može shvatiti važnost žongliranja, loptice i trika tek nakon što je ponovio svoje geste tisuću puta ne bojeći se da će pogriješiti.

Sve dok ne dosegne trenutak kada više ne treba razmišljati o onom što radi.

Od tog trenutka žongler postaje žongliranje, loptica i trik.

 Kako promatrati let loptice
Loptica je namjera izbačena u prostorKad jedanput poleti, žongleru ne ostaje ništa drugo nego da je prati na njenom putovanju do odredišta. Od tog trenutka nadalje, tenzija potrebna za izbacivanje loptice ne treba više postojati. Žongler stoga promatra let loptice, ali njegovo srce miruje i smije se.

Učenje počinje s jednom lopticom, kad osoba stekne osjećaj za nju, kada pažnja prestane biti usmjerena isključivo na tu jednu lopticu i premjesti se na prostor u kojem loptica leti, kada više ne treba razmišljati o tome što radi s njom, loptica leti tamo gdje je on baci.

Od tog trenutka, ako je osoba dovoljno trenirala, ako je uspjela razviti svoj instikt, ako uspjeva zadržati eleganciju i koncentraciju kroz cijeli proces žongliranja tad može osjetiti prisutnost svemira i uočiti da je njezino djelovanje lijepo i vrijedno. 

Tehnika žongliranja čini obje ruke uvijek spremnima, disanje uvijek preciznim, oči sposobne za koncentraciju na široku percepciju. Instikt čini trenutak bacanja i hvatanja loptice savršenim.

Tko god prođe pokraj istinskog žonglera otvorenih ruku i očiju usmjerenih na kretanje loptica će mu se ovaj na kratko pričiniti usporenim ako ne zaustavljenim.

Ali oni koji poznaju umijeće žongliranja znaju da su misli onoga koji baca i hvata loptice promjenile dimenziju i da su u kontaktu s cijelim svemirom: um radi, učeći o pozitivnoj prirodi svega što mu je žongliranje donijelo, ispravljajući greške, prihvačajući svoje kvalitete, promatrajući ples loptica u svojim rukama.

Kad žongler prima loptice, u njima može vidjeti cijeli svijet.Kada promatra njihov ples, postaje jedno sa svijetom.

Preuzeto s http://rpg.hr
IZVOR: http://www.juggling.org/papers/history-2/
foto:www.sxc.hu