Nicholas Christakis (Harvard Medical School, Boston) i James Fowler (University of California, San Diego) izvršili su istraživanja u kojima su istraživali kako se osjećaji i navike kreću socijalnim mrežama. Prethodna istraživanja pokazala su da su pretilost, pušenje i sreća zarazni. U najnovijem istraživanju, John Cacioppo (University of Chicago) došao je do zaključka da je usamljenost, također, zarazna. Razlog? Cacioppo smatra da usamljeni ljudi ne vjeruju drugima te da to nepovjerenje prenose na druge. Usamljenost se puno lakše prenosi preko prijatelja nego preko obitelji, a žene su joj više podložne nego muškarci. Najviše su joj podložni ljudi koji žive kilometrima daleko od svojih susjeda.

Istraživanja su pokazala i da postoji nekoliko razina usamljenosti. Pa tako, jedan usamljeni prijatelj može vas učiniti 40-65% usamljenijima, dok prijatelj od prijatelja povećava vaše šanse za usamljenost od 14-36%. Cacioppo smatra da biti usamljen ne znači da osoba nema nikakve veze s drugim ljudima. To samo znači da ti odnosi nisu zadovoljavajući. No, usamljenost počinje kao osjećaj  ugroženosti od svijeta, što postaje samoispunjavajuće proročanstvo. Također, usamljenost uzrokuje oprez kod ljudi u vezi mogućih socijalnih prijetnji. Zbog toga su usamljeni ljudi skloni povlačenju iz socijalnih odnosa i socijalnih mreža. Budući da je usamljenost dobar poligon za bolesti, održavanje socijalnih kontakata se smatra iznimno bitnim za zdravlje.

Pozor: ne brkati usamljenost sa zdravom potrebom za samoćom.

Izvor: www.magicus.info