1. Počnite fizički vježbati
Tjelovježba nam omogućuje da povratimo tjelesnu ravnotežu, vraća nam vitalnost, energiju, životni optimizam, oslobađa nas hormona stresa, vraća u sadašnji trenutak: tada smo puno spremniji suočiti se sa zahtjevima koje svijet pred nas postavlja.

2. Prehrana
Trebamo preispitati što i kako jedemo, kako hranu pripremamo i unijeti potrebne promjene. O tome bi mogli jako jako puno reći, no za početak usporite, dajte si dovoljno vremena i jedite polako i svjesno.

3. Dobar san i dovoljno sna
Uzrok nesanici je najčešće pretjerana mentalna aktivnost, 'vrtimo' probleme u glavi. Um je 'izvan kontrole' i perpetuira to stanje obuzetosti problemom. Ako se još uz to nakon nekog vremena počnete ljutiti na sebe zato što ne možete zaspati, dodajete još razinu stresa već postojećoj nepovoljnoj situaciji.
Ljudi nesanici nastoje doskočiti lijekovima i raznim preparatima, no to nije istinsko rješenje...

4. Redovito raditi nešto što vas doista raduje, čini sretnima
Trebamo imati odmak od frustracija. U zahtjevnim situacijama to može izgledati kao gubitak vremena, ali nikako nije tako. Pomaže nam da 'izrelativiziramo' situaciju, uz odmak ona nam se prestaje činiti 'apsolutnom'.

5. Opuštanje/otpuštanje
Manifestacija stresa je napetost, odnosno napetost tijela posljedica je mentalne napetosti.
Naučite neku od tehnika opuštanja. Lakše je početi od tijela jer je ono poznato, lakše mu je pristupiti, a i zato jer većini ljudi nije uopće jasno što znači opušteni um.
Praksa opuštanja osim konkretne tehnike trebala bi prožimati čitav dan: čim primijetite da u nekom dijelu tijela postoji napetost - opustite ga (recimo uz izdah olakšanja).
Opuštenost u potpunosti mijenja 'psihičku atmosferu' kojom se sa izazovima suočavamo, otvara sasvim nove mogućnosti.
Kada smo napeti pažnja je sužena i mogućnost da ispravno odgovorimo na situaciju, da sagledamo širi kontekst i višestruke perspektive je u velikoj mjeri smanjena.

6. Meditacija
Opuštanje već jest meditacija, svakako je preduvjet razvijanju onoga što meditacija ima za cilj: dovesti um u stanje prisutnosti, sabranosti, mirnoće, budnosti u kojem nismo žrtve okolnosti s kojima se susrećemo.
U susretu s izazovima odgovaramo gotovo redovito reaktivno, onako kako nas je životno iskustvo do sada oblikovalo. Taj odgovor je pretežno nesvjestan, automatski, dolazi iz stanja neprisutnosti i unutarnjeg nemira, a ne iz sabranosti, mira i jasnog uviđanja situacije u kojoj smo se našli.
Meditacija nam omogućuje da ne djelujemo na reaktivan način već svjesno i kreativno.
Meditacija je presudna u našem nastojanju da ovladamo vlastitim umom, da se oslobodimo stresa.
Kada govorimo o budističkoj meditaciji, često govorimo o njezina dva aspekta:
MIRNOĆI - umirivanju uma
i UVIDU - u prirodu pojava te samog uma koji te pojave percipira
'Konačni mir' ili probuđenje u prirodu stvarnosti postižemo tek konačnom spoznajom/uvidom u prirodu pojava/uma.
Mirnoća koju razvijamo u izolaciji naše meditacijske prakse ne uspijeva se zadržati u svakodnevnom životu. No razvijanje te mirnoće je preduvjet za razvijanje uvida i oni su u praksi neodvojivi.
Čini li vam se to zahtjevnim i neostvarivim?
Meditacija je poniranje u sebe - no u onome kako, odnosno što čovjek pritom čini, tu leže velike razlike između različitih škola i praksi meditacije.
U budizmu govorimo o njegovanju uma.
To njegovanje podrazumijeva smirivanje uma - stanje tišine i budnosti te duboko razumijevanje pojava, ali i samog uma. To je ono što nas oslobađa boli, jada, patnje - stresa.

Ovih šest točaka nam pomaže da uspostavimo relativno stanje ravnoteže, otvara put izlasku iz stanja patnje, stresa. No ključ je u razumijevanju uzroka.
Cilj budizma nije oslobađanje od stresa, to je samo nuspojava, budizam ide puno dalje od toga, ide do konačnog rješenja, dokidanja svekolike patnje.
Cilj budizma nije učiniti čovjeka prihvatljivim, 'normalnim' i funkcionalnim u društvu, nikako mu cilj nije ozdravljivanje ega, njegovo dovođenje u stabilnu situaciju kao kod npr. psihologije.
Budizam uzroke svekolikog jada u ljudskom životu jasno vidi upravo u 'držanju' za taj ego, u poistovjećivanju s njim: bio on oslabljen ili ojačan. U pogrešnom vjerovanju u zasebno postojanje kojeg je ego simbol... i posljedičnom djelovanju iz pozicije tog pogrešnog gledišta... 'ja, meni, moje...' ideje/djelovanja, koje nas suprotstavljaju jedne drugima, ali i dovode u sukob sa samima sobom.

Netko je postavio pitanje o dobitku/gubitku...
To je veliki izvor stresa, svi strepimo nad tim parom suprotnosti na različitim razinama (materijalnoj, emocionalnoj...) Svi težimo dobitku i želimo izbjeći gubitak. No nezgodno je to da što više težimo dobitku, to nas teže pogađa gubitak.
Dobitak i gubitak su posljedica prirode i promjene, a i gledišta. Ukoliko gledamo sve kroz prizmu osobnog interesa to je vrlo ograničen i 'sitan' način gledanja (kao kroz cijev). Mislimo da vidimo i da nam je sve jasno, a zapravo vidimo iznimno ograničeno i potpuno nam promiče cjelina.
Ono što iz naše male ograničene perspektive izgleda kao dobitak i gubitak iz šire perspektive to nije. Buddha kaže da nema dobitka i gubitka, sve je baš onako kako treba biti.

Iz ove naše ego-ograničene perspektive gubitak materijalnih stvari ćemo doživjeti jako teško ako smo za njih jako vezani, no puno više nas pogađa gubitak bliskih osoba.
To je bolno i teško iskustvo i s takvim se gubitkom teško pomiriti zbog nemogućnosti da proniknemo smrt. Nismo skloni o njoj razmišljati - ovo je kultura sakrivanja i izbjegavanja smrti. Smrt se doživljava tragično, rastanak od onih koje volimo nam teško pada.
No smrt nema nužno negativni predznak, upućuje nas na duboko promišljanje o životu i smrti. Tada možemo vidjeti da naše društvo ima krivo gledište i možemo uspostaviti drugačiji odnos prema tom temeljnom pitanju. Dok ne proniknemo duboko u pitanje smrti, teško da možemo živjeti život punim plućima jer oni nisu doista odvojeni. Oni su lice i naličje iste stvari...
Ovaj trenutak mora umrijeti da bi se sljedeći rodio zar ne? Nastavljanje, promjena...
Još jedno krivo gledište je da život iz ničega počinje u jednom trenutku, a prestaje u nekom drugom i odlazi u ništa...
Postoji samo nastavljanje i nema definitivnog početka ni kraja... ne možete povući crtu i odijeliti doista život od smrti... razmislite o tome... Pupoljak-cvijet-plod, nemoguće je doista povući crtu između njih, nesvjesni da je to proces stvaramo ograničena gledišta koja generiraju jako puno patnje.
Nešto predstavlja gubitak ili dobitak samo iz uske, 'sitne', osobne perspektive, jer stvari su naprosto u stalnoj i neprestanoj mijeni.
Sve je to posljedica nedovoljnog razumijevanja života. Treba kročiti zajedno, ukorak sa životom, razumjeti ga i prihvaćati promjene... Zapravo pogrešno je reći da trebamo prihvaćati promjenu - mi JESMO promjena. Prihvatiti promjenu znači prihvatiti sebe.
Odgovore, rješenja daje meditacija, put koji nam omogućuje da u svakom trenutku jasno prepoznamo u kojem smjeru idemo:
- prema nezadovoljstvu, jadu, nesreći
- prema lakoći, radosti, sreći, slobodi
Kad ne znamo da su ta dva puta u svakom času tu... da iz časa u čas biramo jedan od ta dva puta... onda smo neprestano žrtve našeg neznanja.
Kad stvari idu dobro za nas, to nije zato (kao što mi sami sebe uvjeravamo) što mi imamo kontrolu nad situacijom, sreća se prije ili kasnije obrne. No to ne znači ni da smo bespomoćni, naprotiv.
Život je nevjerojatna prilika da upoznamo i razumijemo sebe i da u svjetlu tog razumijevanja živimo skladno, živimo život dostojan čovjekovog potencijala, život u kojem ne povrjeđujemo ni druge ni sebe. Onda teške i stresne situacije neće biti u stanju uništiti temeljnu odliku ljudske prirode - slobodu.
No čitati nije dovoljno...

Objavljeno ljubaznošću Budističkog centra u Zagrebu

{uniform form=55/}