Svijest
Vitka plavuša, koja i danas voli crnu boju, tijekom godina dodala joj je ljubičastu, u svim nijansama... Te su boje korice njene prve knjige – »Čovječuljak me je posjetio«, ali i druge – knjige blog piča »O Nori« – a ljubičasta boja prevladava i na nizu Norinih portreta, koji su izloženi u Čitaonici na Korzu. Nora je Biba, dakako. I ona, kao i Biserka – izlazi iz okvira, ne da se sputati, ukalupiti. Želi biti slobodna...
Tijekom proteklih dvadesetak godina, Biba Dunić »tkala je svoju umjetnost koncem, oblagala kožom, šila, slikala, rezala, lijepila i najzad pisala«, zabilježio je Theodor de Canziani Jakšić u katalogu najnovije Bibine izložbe.
Ono što nije rečeno u katalogu, a događalo se dobrim dijelom spomenutih godina je bolest.
– Moj je put popločan bolestima, raznim – od tuberkuloze, karcinoma dojke, depresije i posljedica liječenja svega toga – ali su moje bolesti, meni kao osobi donijele zdravlje. Shvatila sam da neke stvari u životu naprosto ne možete preskočiti, morate ih prihvatiti takvima kakve jesu i s njima se nositi, na način kako vi znate... Da, nositi, ne boriti se protiv njih, to mi je suviše militantno, kaže Biserka Dunić, koja i termin »Borba protiv raka dojke« mijenja u »Buđenje svijesti o raku dojke«.
– Svijest o opasnosti i ono što možete napraviti kao prevenciju, temelj je izlječenja svake bolesti i to je iskustvo koje ja dijelim s ljudima. Otkako sam prošla operaciju i terapiju zračenja, često se pridružujem akcijama Lige protiv raka PGŽ i pridonosim koliko mogu. U tom smislu idu i mnoge od mojih osobnih akcija na blogu, koji – pod imenom Medeja7 – pišem nešto manje od dvije godine.

Blog
Zahvaljujući kompjuteru, naime, Biserka Dunić uključila se u svijet blogera i otkrila sasvim novu dimenziju stvarnosti – onu virtualnu – koja njoj kao osobi kozmičke energije i volje za komunikacijom, predstavlja najkonkretniju stvarnost.
– Ako vam samo kažem da sam osobno upoznala šesnaest »blogera« s kojima se virtualno družim i da sam fizički zagrlila njih i njihove obitelji, jer mnogi su zbog mene došli na upoznavanje u Rijeku – onda shvaćate da je taj virtualni svijet sasvim stvaran. Živim sama, u Rijeci imam obitelj – sina, majku, sestru – ali i blogeri su moja obitelj. Od njih učim o stvarima koje inače ne bih znala i o kojima se godinama šutjelo, sudjelujem u njihovim radostima, dijelimo i sreću, i tugu, i svakodnevne brige, tražimo savjete jedni od drugih...
Ustajem rano i svakoga jutra pišem. I čitam. Barem sat vremena svakodnevno posvetim knjizi. Danas sam pročitala jednu lijepu misao dr. Radmana, koji kaže da »ne smijemo dozvoliti da nam dan prođe bez da nahranimo svoju životnu strast«. Ja nemam takvih dana. Hranim svoje strasti i prema čitanju, i prema pisanju, a zauzvrat dobijam prijateljstvo i mir. Netko je rekao da mu samnom lijepo započinje dan, da ljude budim lijepim mislima. Sretna sam ako je tako, jer život jeste lijep i treba ga živjeti tako.
A to s »lijepim mislima«, podsjetilo me na vrijeme kada sam pet puta tjedno odlazila na zračenje: ustala bih rano, odjenula se, našminkala i uključila radio Rijeku. Svakoga jutra, u 8.30, slušala sam »Kamo danas« – emisiju Nikoline Deranja, koja bi svoj riječki putokaz završavala s nekom svojom lijepom mišlju. Željom. Ta bi mi misao dala snagu i ja sam s više optimizma odlazila na zračenje... Bila sam joj uistinu i najdublje zahvalna... Zato i ja nastojim širiti lijepe misli s mojega bloga. Ali ne samo misli!
Evo, u listopadu, mjesecu u kojem čitav svijet upozorava na karcinom, ja sam na blog stavila priču o potrebi da svatko u svojoj sredini radi na buđenju svijesti o karcinomu dojke. Ponudila sam virtualno svoju knjižicu »Čovječuljak me je posjetio« svima koji ju žele pročitati, s namjerom da skrenem pažnju ženama na potrebu kontrole mamografijom. Između pedesetak osoba koje su mi se javile, bila je i gospođa iz Zenice, koja je – oduševljena knjigom – razaslala »Čovječuljka« na još šezdesetak adresa i potaknula sve svoje prijateljice i poznanice da se podvrgnu mamografiji. U Bosni preventivni pregledi žena u rizičnim godinama nisu akcija Ministarstva zdravstva kao u Hrvatskoj, tako da sam vrlo ponosna na moju virtualnu prijateljicu iz Zenice koja ju je pokrenula ma
kar u ovako ograničenom obimu, jer do velikih se rezultata dolazi malim koracima... A najljepše mi je bilo kada je ta žena stigla prošlog tjedna iz Zenice u Rijeku, da bi bila na otvorenju moje izložbe i predstavljanju knjige blog priča »O Nori«. Naš je susret bio dirljiv, a publika je na izložbi spontano zapljeskala. Pa sad recite da taj virtualni svijet nije stvaran?!

San
Stvarnost Biserke Dunić danas je pisanje, komuniciranje s velikim brojem ljudi, vratila se slikanju za koje je mislila da je prošlost, a intenzivno se bavi i fotografijom. Ova optimistična osoba puna života, koja i dalje štiti svoje ruke od vremenskih utjecaja i pogleda, koristi ih danas potpuno, iako je mislila kako više nikada neće uzeti iglu, kist, škare...
– Nakon terapije zračenjem, pojavila mi se najprije bol, a onda i potpuni gubitak funkcije obje šake. Pregledi su ustanovili propadanje živca i dr. Eškinja me operirao ne obećavajući ništa. Ja sam međutim jako vjerovala u njega i kada sam napuštala bolnicu s rukama u koje se vratio život, predala sam mu veliku ljubičastu kovertu. On ju je otvorio pred svima i pročitao: »Hvala vam što ste mi vratili san!«
Bila sam obična pacijentica na njegovom odjelu, bez veza i poznanstava, a on je uložio svo svoje znanje u operaciju – iako je rezultat bio sasvim upitan. Ja to ne mogu zaboraviti.
Ruke su jako važne za ono čime se bavim, iako više ne sviram klavir. Obožavam muziku i dugo sam mislila kako ću biti pijanistica. Ali ta je želja otišla u nepovrat kad sam napustila roditeljski dom i osamostalila se. Još sam u dva navrata, kada bih malo više zaradila, kupovala klavir i prodavala ga u krizi... A onda je prevladalo slikarstvo. Obožavala sam Kandinskog i njegovo muziciranje na platnu. Muzika je kod mene izvor inspiracije i stalno me prati. I u mojim pjesmama. I u prozi.
Odnedavno fotografiram. Kažu dobro. Ali ja o tome ne mislim. Fotografiranje je moja strast. Oduvijek sam imala želju, čak završila i tečaj fotografije u školi, ali nikada nisam imala fotoaparat. A željela sam ga, ali od moje zaista male mirovine (pet sam godina u mirovini kao 80 postotni invalid), nisam si ga mogla priuštiti. I onda dolazi jedan prijatelj koji me upozorava da sklapanjem ugovora za ADSL, koji ionako trebam, mogu na poklon dobiti fotoaparat. Za nekoliko dana na moju adresu stiže Olympus! I ja otvaram novo poglavlje...
Snimam, hodam, snimam... Sve: moje radove, ljude, stvari koje me vesele, grad...
Rijeka je moja opsesija. Volim svoj grad, ali najviše Vežicu. To je kvart u kojem sam odrasla i iz kojeg ne bih nikada otišla. Snimam kuće, ulice, fasade i svojim fotoaparatom – čitam grad. Moju cjelokupnu umjetničku aktivnost pokrenula je prof. Radmila Matejčić, autorica kultne knjige »Kako čitati grad«. Mislim da bi danas bila ponosna na mene...

© Copyright 2002 NOVI LIST d.d. Sva prava pridržana.
Piše Svjetlana HRIBAR, Snimio Petar FABIJAN

---

Produkcija: ISTRAFILM Rijeka, Croatia
Režiser i scenarist: BERNARDIN MODRIĆ
Glazba: Z. S. GIBONNI
Sadržaj: Modna dizajnerica, slikarica i blogerica Biserka Dunić obolila je od tumora dojke. Suočena sa smrtonosnom bolešću i nizom teških operacija ova se žena pretvorila u glasnogovornicu životnog optimizma.

http://www.vimeo.com/15072071