Što reći, dvorana je bila puna, atmosfera lagano zaljujana pivom, od ljeta u Puli nisam bio na nekom većem koncertu pa me malo ponio osjećaj nekog čudnog zajedništva duša koje dijele onaj kompleksni dio mozga koji treba imati da se čuje glazba Massive Attacka. Na publiku zagrijanu Martinom Topley Bird ovi pioniri pomalo zatvorenog i nekad psihodeličnog spajanja elektronike i rocka ispalili su rafale svjetla, brojki, slova, zavodljivih tonova i glasova svojih kompozicija. Scena je bila minimlistička, ali efektna. Umjesto da nose crne naočale zbog prejakih reflektora, M. Attack su uperili svjetla u publiku preko jednog multi displeja koji je ujedno i light show. Hrabar potez u kojem je nedostatak metraže ekrana svaki slušatelj i gledatelj koncerta morao nadomiještati necjelovite slike i geometrijske oblike u vlastito tumačenje oblika mentalnim spajanjem svjetlosnog puzzla.
 
Totalno opušteni, bez pretenzija da budu netko, Massive Attack je ležerno vodio zagrebačku publiku  iz pjesme u pjesmu, iz atmosfere dubokog promišljanja do glazbenih svršavanja u eksploziji svjetla i poznatih nota. Trebalo je biti dio jučerašnja priče da se shvati zašto mi se i sad  u glavi vrte napjevi i hujanja sintisajzera, a bljeskalice i snoliki, ponekad dramatično upozoravajući svjetlosni efekti još uvijek putuju prma udaljenim dijelovima unutarnjeg Svemira.
 
Ako jučer niste bili, vrijedi uhvatiti vlak, bus ili avion do prvog slijedećeg koncertnog odredišta Massive Attacka. Zagreb je napokon upisan na karti najvećih glazbenih događanja. Nadam se da će to shvatiti i gradski oci pa se pobrinut za parkirne zone oko koncertnih podija.
 
Za Drumtidam, Svemir Vranko 
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.