CIJEPLJENJE – KOME VJEROVATI?

Biti roditelj – to je stvarna životna škola. Toliko pravog, živog učenja o tim čistim i bistrim stvorenjima, a ujedno i o sebi.

U početku ni o čemu pojma nemaš, nesiguran si i ravnaš se prema savjetima svojih roditelja, prijatelja, i osobito liječnika, kao osoba koje bi trebale posjedovati adekvatno znanje i koje bi trebale pomoći da tvoje dijete izraste u zdravu, čvrstu osobu.

Intuitivne spoznaje dolaze ti tek kasnije, često nakon gorkih iskustava, kada shvatiš da si ti sam, kao promatrač svojeg djeteta, ujedno i njegov najbolji dijagnostičar.

Tako je bilo i s mojim roditeljima. Uživali su što imaju zdravo dijete, koje je uz njihovu brigu i pomoć raslo iz dana u dan, sa svim svojim maštanjima, brigama i okupacijama. Bila sam mali, bezbrižan, sretan stvor, obasipan pažnjom i ljubavlju. Uz ostale načine roditeljske brige, posjeti liječniku i zubaru bili su također značajni. Uslijed majčinog utjecaja, prema tim osobama nikad nisam osjećala strah, i s punim povjerenjem sam, kao i moji roditelji, slijedila njihove upute. Tako su se i redovita cijepljenja, po preporuci liječnika, smatrala još jednim prilogom mom dobrom zdravlju. Sve do jednog kobnog trenutka.

Variola vera - cijepljenje

Bilo je to tijekom 1972. godine (tada mi je bilo 8 godina), kada je prijetila epidemija variole vere – velikih boginja. Počela su masovna cijepljenja u školama i u tvrtkama. Jednoga je dana i u našu školu došla ekipa liječnika, i sve nas cijepila. No, nažalost, meni to nije donijelo preventivu od te „strašne“ bolesti, već sasvim suprotno.

Užas je počeo jedne noći, nekoliko dana nakon cijepljenja. Nakon što sam otišla spavati, počela je strahovita noćna mora. Roditelje je pred jutro probudilo moje buncanje i bacakanje: imala sam enormno visoku temperaturu, bila sam polusvjesna i povraćala sam. Kako sam nosila noćni aparatić za zube, hrana koju sam povratila nije izašla van, već se slijevala niz dušnik i počela puniti pluća, pa mi je prijetilo i gušenje. Reagirali su munjevito, i odveli me u bolnicu.

Dijagnoza – encefalitis

Tamo mi je pružena hitna pomoć, te je postavljena dijagnoza - encefalitis (upala mozga) uzrokovan cjepivom! Roditelji su bili užasnuti. Kako?! Pa cijepljena sam protiv „opasne“ bolesti, a sada sam zbog toga u životnoj opasnosti, s tko zna kakvim posljedicama!

U međuvremenu su se slične strahote događale nekolicini ljudi koje smo poznavali, a koji su također netom prije bili cijepljeni istim cjepivom: moj najbolji prijatelj dobio je meningitis (upalu moždane ovojnice), a bakin prijatelj sklerozu mozga! No, u tim trenucima mojim su roditeljima ti podaci bili manje važni, jer je sva njihova pažnja bila usmjerena na moj oporavak, pa su danonoćno bili u bolnici.

Nakon što je prošla direktna opasnost za moj život, postavljena je sljedeća dijagnoza: epilepsija kao posljedica encefalitisa. Liječnici su se odlučili još i na pokušaj punktiranja mozga. Tko zna kako bi to za mene završilo da me roditelji, sada već potpuno nesigurni u ono što liječnici kažu da je dobro, a što nije, nisu na svoju ruku „oteli“ iz bolnice. I tu kreće njihovo učenje, njihove intuitivne odluke što činiti kako bi moje zdravlje ponovo postalo stabilno i moje se djetinjstvo nastavilo. Posjetili su glasovitog dječjeg neurologa, koji im je dao nadu da je moju bolest čak moguće izliječiti, jer mi predstoji pubertet koji bi, sa svojim hormonalnim turbulencijama, mogao pogodovati izlječenju. Tako mi, po savjetu liječnika, nije rečeno ništa o epilepsiji kako bih rasla bez psiholoških opterećenja i kompleksa. Primala sam određene terapije, koje su se sa svakim idućim posjetom liječniku reducirale, dok konačno više nisu bile potrebne. Međutim, kada sam napunila 18 godina, pokazalo se da je epilepsija bila samo prikrivena, ali ne i potpuno izliječena.

Epilepsija, moja životna družica

I tada počinje dugogodišnje druženje moje životne suputnice – epilepsije - i mene. Zbog svih nevolja koje mi je prouzročila (devet operacija zbog teških ozljeda uslijed padova pri napadajima) osjećala sam se izolirano, drugačije, jadno. I sada, dok to pišem, preplavljuju me tužna sjećanja.

Uvijek me užasavala spoznaja da sam imala napadaj, a da su to vidjela i moja djeca, što je ponekad bilo neizbježno. Nisam znala kome je tada bilo teže: meni, koja sam sve proživjela, ili djeci koja su to vidjela. I mrzila bih samu sebe kada se nisam uspjela na vrijeme sakriti od njih. A često to nisam mogla, jer napadaje sam samo ponekad mogla predosjetiti. I tada bih se uvijek pitala: „Zašto ja?“.

Uz kojekakve pokušaje da se riješim epilepsije, nastojala sam se osjećati „normalnije“, a ne kao neka „rijetka zvjerka“. Željela sam da prestanu brige drugih za moje zdravlje, te traume moje obitelji zbog svih spomenutih posljedica. Željela sam skinuti brigu s drugih za ono što smijem ili ne smijem, borila sam se s kompleksima, ograničenjima, osjećajem manje vrijednosti i još nizom psihičkih i fizičkih problema, u čemu mi je suprug, moj vjerni pratilac, neumorno i bezuvjetno pomagao. Znala sam da u životu mogu više, da imam potencijal za puno veće spoznaje od onih koje sam imala u trenucima prepuštanja malodušnosti.

Tako je krenuo moj pravi put, što tada još, naravno, nisam znala. S prihvaćanjem sebe, počela sam istinski i stvarno živjeti. I znala sam da imam pravo na svoj život upravo takav kakav jest, i kakvog ga sama stvorim. Uz ljubav, koja mi je najvažnija životna pratilja i inspiracija, šestero djece i suprug uvijek su bili najljepši dio moje životne priče. Kroz učenje o sebi otvarali su mi se novi obzori na svim poljima, pa tako i u pogledu moje djece i vječnog pitanja: „Što je za njih najbolje?“ Sada sam znala da su bića za sebe, počevši od njihovih prvih početaka u tajnovitostima naših životnih sokova, do svih njihovih trenutaka, pogleda, pokušaja i kretnji. Tako se kod mene nešto, što je u početku izgledalo kao nevolja, pretvorilo u veliko životno učenje, u blagoslov.

Veliko životno učenje

Poučena vlastitim iskustvima, u trenutku spoznaje i u želji da djeci pružim priliku, koju osobno nisam imala, jednostavno sam rekla: „DOSTA!“

DOSTA cijepljenju i vječitom strahu od posljedica!

DOSTA bezumnim lažima o „zaštiti“ od bolesti, koje više gotovo i ne postoje!

DOSTA strahu od prijetnji ljudi i institucija, koji su nesvjesni i ne mogu ili ne žele ništa vidjeti!
DOSTA svim strahovima, osiguranjima i zaštitama!

DOSTA lažima i varkama, na kojima beskrupulozni ljudi i tvrtke zarađuju!

DOSTA istim pravilima za sve, jer svi smo različiti!

Od tada sam znala da imam snage suprotstaviti se bjesomučnostima i sljepoći modernog doba. Jer, zaista smatram da je cijepljenje potpuno neprirodan čin, poduzet u pokušaju uspostavljanja prirodne ravnoteže. Uza sve procedure, čuđenja, uvjeravanja i prijetnje – nisam posustala. Nisam niti pomišljala na to da dozvolim cijepljenje svoje djece. Liječniku bih prvo iznijela svoj primjer, a onda bih, ako bi poneki od njih - slijepo vjeran naučenom i „sustavu“ - bio uporan, rekla: „Dozvolit ću da mi cijepite dijete ako potpišete da ćete snositi odgovornost za sve posljedice cijepljenja!“. To nitko neće potpisati, što znači da svi sa sebe skidaju odgovornost od mogućih posljedica!
Moja djeca nisu rođena da budu igračke, niti smo suprug i ja ikada pomišljali da bi netko drugi trebao biti odgovoran za njih, osim nas samih. To također znači kako mi ne pada na pamet da se dam uvjetovati od bilo koga, osobito od nekoga kome uopće nije stalo.

Djeca nisu slučajnost, niti statističke brojke, već živa bića. Oni su najvrijedniji djelići Postojanja, svijetle točkice, mali Univerzumi. Svi različiti, s pravom da budu upravo takvi kakvi jesu, s pravom na zdravo odrastanje i na svoj vlastiti mali Svijet pun istine, vjernosti, ljubavnosti i mira.

I mislim da to možemo i dužni smo im omogućiti. Njima, i sebi.

Često se pitam - koliko ima djece i ljudi s istim problemom kakav je moj, sa sličnim ili još gorim posljedicama, a da nisu ništa naučili ili se nemaju snage s tim nositi? Koliko ih još sluti ili zna o tome, ali zbog raznih uvjetovanja nisu u mogućnosti izraziti se, ili su prisiljeni šutjeti, te na taj način služe „sustavu“? I to samo zbog ljudske uvjetovanosti, zbog mrtvila modernog čovjeka, njegove sljepoće i straha, a sve to potpomognuto zabludama o stvarnim vrijednostima i životnim istinama.

Saša Mikulec